Autor: Maša Stefanović

Art terapija je ekspresivna terapija koja kroz kreativnost i projektivne tehnike ostvaruje proces stvaranja umetničkog dela u cilju poboljšanja mentalnog, fizičkog i emocionalnog stanja osobe.

Art terapija je oblike psihoterapije koja primenjuje umetnički proces kao vid i sredstvo izražavanja i komunikacije.

Teorijska baza psihoterapijskog pristupa u art terapiji je psihodinamika. Bazirana je na psihodinamskim, humanističkim i egzistencijalnim pravcima, koja u svom radu koristi krativne modele kao osnovne elemente komunikacije.

Ovakav vid terapije se ne bavi samo problemima i negativnim aspektima, već i otkrivanjem potencijala, kreativnih resursa, razvojem pozitivnih osobina i strana koje pomažu u suočavanju sa problemima, terapija podstiče sagledavanje problema, bolje razumevanje i rešavanje na konstruktivnije načine.

Umetnost kao terapija

Art terapija se razvila sredinom XX veka na tragu prepoznavanja pozitivnih učinaka likovnog izražavanja na zdravlje psihijatrijskih bolesnika, a u sebi integrira ekspresivne karakteristike umetnosti i eksplorativne karakteristike psihoterapije. Art terapija je oblik psihoterapije koji primenjuje  stvaralački likovni proces kao sredstvo izražavanja i komunikacije.

Terapija se može primeniti u vrtićima, školama, bolnicama, domovima za stare, takođe je korisna njena primena u zatvorima, vaspitno popravnim ustanovama, pa sve do sopstvene primene i radionice ličnog razvoja.

Terapija se može provoditi individualno, porodično, grupno i namenjena je svim uzrasnim grupama odnosno kod dece, adolescenata, odraslih i starijih.

Ona olakšava svakom detetu da se lakše izrazi i kroz crteže iskaže svoja osećanja, pa je primenjivanje okavkog vida terapije odlična kod porodičnih problema, nasilja u porodici, kod socijalnih ili emotivnih problema, ali takođe i kod depresije, anksioznosti i drugih mentalnih problema i poremećaja.

Cilj terapeuta nije da nauči klijenta da crta, već da kroz svoj oblik umetnosti pokuša da izražava svoja osećanja ili da savlade određene poteškoće.

Istorija ART terapije

Art psihoterapija je krenula da se razvija u XX veku pedesetih godina i temeljila se na izučavanju veze između psihopatologije i umetnosti.

M. Richardson, J. Debuffer i saradnici su koristili vizuelnu umetnost za lečenje mentalnih poremećaja, a 1940-ih crteži su korišćeni kao sredstvo za proučavanje nesvesnih procesa.

Pojam “art terapija” je prvi put upotrebio Adrian Hill 1938. godine kada je opisivao svoje studije umetnosti kod pacijenata. Ubrzo je taj izraz postao primenjiv na bilo koju vrstu terapijske umetničke prakse – muzikoterapija, dramska terapija, terapija plesnim pokretima, itd.

Kao posebna vrsta profesionalna aktivnost umetnička terapija se počela oblikovati u Velikoj Britaniji nakon Drugog svetskog rata.

Američko udruženje za terapiju umetnošću je osnovano 1969. godine i okupljalo je art terapeute i praktičare.

Kasnije su se pojavljivale organizacije iste vrste i u Velikoj Britaniji – BAAT odnosno Britansko udruženje art terapeuta, Holandiji i Japanu, 1960. i 1980. osnovana su profesionalna udruženja koja su doprinela priznanju art terapije kao nezavisne specijalnosti.[1]

Utemeljivači

Utemeljivači su bili Margaret Naumburg, Edit Karner, Hana Kviatkovska, Elen Ulman, Majra Levik i Irene Jakab.

E. Kramer je verovao da je postizanje pozitivnih efekata moguće uglavnom zahvaljujući mogućnostima samog procesa umetničkog stvaralaštva. Ovaj proces omogućava izražavanje, ponovo proživljavanje unutrašnjih sukoba i njihovo rešavanje.

A. Hill terapisjke mogućnosti vizuelne aktivnosti povezuje uglavnom sa mogućnošću odvraćanja pacijenta od neprijatnih iskustava.

M. Naumburg dokazuje da kao rezultat umetničkog bavljenja čovekom prevladaju sumnje u njegovu sposobnost da slobodno izražava strahove, podstiče nesvesni deo i komunicira simboličkim jezikom slika. Prema njegovo konceptu, istraživanje sadržaja vlastitog nesvesnog dela pomaže čoveku da se nosi sa problemom.

M. Essex, K. Frosting i D. Hertz primećuju da je ekspresivna umetnička psihoterapija metoda koja ima posebno impresivni uticaj u radu sa maloletnicima. Kao glavni cilj uvođenja art terapije u škole je prilagođavanje dece ( uključujući i onu koja pate od emocionalnih poremećaja i poremećaja ponašanja ) na uslove obrazovne institucije i povećanje njihovog akademskog učinka. Zadaci uključuju – razvijanje veština rešavanja problema učenika i njihove sposobnosti da se nose sa stresom, poboljšanje veština međuljudske komunikacije učenika, otkrivanje kreativnog potencijala učenika, formiranje socijalnih potreba kod učenika, itd.

D. Bush i S. Hite ukazuju na važne faktore korišćenja art terapije u školama. Jedna od njih je mogućnost uspostavljanja bliske saradnje između školskih radnika tj. nastavnika, psihologa i art terapeuta, i roditelja učenika.

Art terapeut

Art terapeut poseduje obrazovanje iz psihologije ( psohološke teroije ličnosti, razvojna psihologija, psihodijagnostika ) i umetnosti tj. prenošenje toga i korišćenja u terapijske svrhe, takođe prepoznaje neverbalne simbole i metafore koje se izražavaju kroz umetnost i kreativni proces, a koje je uglavnom teško izraziti verbalnom komunikacijom.

Odnos između terapeuta i klijenta je od centralnog značaja, jer se ovakav vid terapije razlikuje od drugih klasičnih oblika terapije. U Velikoj Britaniji osobe koje žele da se usavrše kao art terapeuti moraju imati prvi stepen iz oblasti umetnosti, a takođe poželjno je imati iskustvo iz oblasti zdravstva, medicine i socijalne zaštite.

Art terapiju mogu obavljati kvalifikovani i registrovani art terapeuti koji rade sa decom, mladima, odraslima i starijom populacijom. Oni poznaju stvaralački proces i stručni su u području neverbalne i simboličke komunikacije.

Pod stvaralačkim likovnim procesom u art terapiji se podrazumeva crtanje, slikanje i modeliranje, i kroz proces i produkt se izražavaju svesne i nesvesne misli i emocije. Komunikacija se, za razliku od verbalne psihoterapije, odvija između tri elementa u svim smerovima klijent-slika-terapeut.

Transfer

U verbalnoj psihoterapiji se proces odnosa razvija u dva smera klijent-terapeut, dok je kod art terapije proces trosmerni i odvija se između klijenta, slike i terapeuta. Slika kao dodatni element može procese transfera i kontratransfera učiniti još složenijim, ali pruža i mogućnost dodatne spoznaje.Klijent može kroz sliku izraziti deo transfera umesto direktno u komunikaciji na drugačijim vrstama terapije, što može podrazumevati i poklanjanje slike terapeutu, izražavanje ljutnje prema terapeutu prosipanjem boje po papiru, ali i puno suptilnijih oblika. Na terapeutov kontratrasfer deluju doživljaji klijenata i njegov likovni izraz.

Klijenti i pacijent

Art terapija je prikladna i za decu i za odrasle. Primenju je se u psihoterapisjkom procesu kroz individualni ili grupni rad. Fokusira se i preporučuje za razvijanje ličnosti i kreativnih potencijala i kroz rad se unapređuje sopstveni razvoj ili rešava konkretni problem. Art terapija je pogodna za razvoj socijalnih i emocionalnih veština, kao podrška u životnim procesima, promenama i odlukama u stresnim situacijama i kao podrška osobama. Terapija je prilagođena deci sa problemima u razvoju, sa problemima u ponašanju, prilagođavanju i traumom, koristi se kod osoba oštećenog vida ili sluha, posebnim potrebama, ožalošćenim osobama, zavisnicima, zlostavljenim osobama, kao i podrška osobama obolelim od malignih bolesti.

Art terapija sa decom

Terapija je usmerena na razvijanje socijalnih i emocionalnih veština, pružanje emocionalne potpore i pružanje podrške gde deca mogu kroz igru i tehnike ( terapeutsko pričanje priča, kreativne vizualizacije, ples, muzika, pokreti, glina, plastelin, crtanje, slikanje, igranje uloga, itd. ) da iraze svoja osećanja, ponašanje, različite načine kako doživljavaju sebe i druge. Bazirana je na teoretskim znanjima i integrativnim kreativnim tehnikama i medijima koji omogućavaju slobodnije verbalno, fizičko, emocionalno i simboličko izražavanje.

girl drawing paints on paper and hands

Način na koji deca izražavaju svoje emocije je važan pokazatelj procesa. Nekad nisu svesna šta su emocije, ali deca ih doživljavaju iako ih ponekad ne znaju verbalizovati. Obično pokušavaju da sugerišu neprijatne emocije, ali ipak emocionalna bol i neproživljene emocije reflektuju se kroz detetovo ponašanje i proces. Ključni deo rada sa terapeutom je pomoć u prepoznavanju i doživljavanju potisnutih emocija.

Što su više deca informisanija o emocijama, to ih više doživljavaju, i što ih više uviđaju kako su emocije prirodan deo ljudskog života, to će lakše savladati veštine izražavanja na zdrav i društveno prihvatljiv način.

Art terapija se može primeniti u radu sa decom koja boluju od težih mentalnih i fizičkih oboljenja, decom sa traumama, ali i sa decom bez obzira na to da li imaju veće ili manje poteškoće u psihocojalnom razvoju, pa samim tim za prevenciju i tretman različitih teškoća.

 Sa decom koja iskazuju potreškoće u komunikaciji i socijalizaciji, koja teško kontrolišu bes, pa samim tim reaguju agresivno ili se povlače u sebe, koja se zbog niskog samopoštovanja osećaju odbačenim, neprihvaćenim, drugačijim, manje vrednim, pa ne žele ići u vrtić ili školu.

Sa decom koja imaju neko traumatsko iskustvo poput razvoda braka roditelja, fizičkog, emotivnog ili seksualnom zlostavljanja, koja su izgubila blisku osobu, koja boluju od malignih ili drugih bolesti.

Sa decom koja imaju emocionalne poteškoće, bilo da se osećaju tužno, drugačije, usamljeno, ili osećaju dugotrajnu teskobu, nervozu, imaju strahove ili izlive besa, koja su anksiozna, imaju različite strahove ili mokre u krevet, koja imaju ADHD.

Izgradnjom terapijskog odnosa i uspostavljanjem kontakta uz pomoć kreativnog terapijskog procesa deca imaju priliku:

  • upoznati, razumeti i prihvatiti sebe i svoje potrebe
  • osvestiti verbalno i neverbalno svoja osećanja i osećaj za sebe
  • razvijati socijalne veštine
  • učenje adekvatnih mehanizama rešavanja problema i suočavanje sa stresnim situacijama
  • uočavati i rešavati sukobe na društveno prihvatljiv način
  • promena ponašanja i uspostavljanje bolje samokontrole
  • učenje smanjivanja stresa i napetosti
  • otkrivanje i osnaživanje vlastitih sposobnosti, kreativnosti i maštu
  • razvijanje jedinstvene potencijale, sopstvene interese i motivaciju
  • razvijanje mentalne fleksibilnosti
  • izgradnja poverenja u sebe i svoje mogućnosti
  • povećavati samopouzdanje
  • učenje samonege

Osobe sa autizmom

Jedan od znakova poremećaja spektra autizma je poteškoća sa verbalnom i društvenom komunikacijom, a u nekim slučajevima neka deca imaju nemogućnost korišćenja govora u komunikaciji. Takođe, takva deca imaju teškoće sa čitanjem lica i govorom tela, a kao rezultat mogu imati poteškoća u ispričavanju šale iz izjava ili sarkazma iz iskrenosti.

Umetnička terapija pruža mogućnost terapeutima da rade jedan na jedan sa pojedincima sa autizmom kako bi izgradili širok spektar veština na način koji je najpogodniji i najefikasniji od govornog jezika.

Art terapija je stvorila jedinstvenu priliku za lično vezivanje i ostali mogući ishodi podrazumevaju poboljšanje sposobnosti da zamišljaju i misle simbolično, poboljšanje sposobnosti prepoznavanja i odgovora na izraz lica, poboljšanje sposobnosti upravljanja senzornim pitanjima, poboljšanje motornih veština, itd.[2]

Prema Američkom udruženju za likovnu terapiju: “Umetnička terapija je profesija mentalnog zdravlja koja koristi kreativni proces umetničkog stvaralaštva radi poboljšanja fizičkog, mentalnog i emocionalnog blagostanja pojedinca svih uzrasta. Uverenje da kreativni proces koji se bavi umetničkim samoizražavanjem pomaže ljudima da reše konflikte i probleme, razvijaju interpersonalne veštine, upravljaju ponašanjem, smanje stres, povećavaju samopoštovanje i samosvesti i postignu uverenje.”

Osobe sa graničnim poremećajima

Za ove pacijente su karakteristične intenzivne i polarizovane emocije, te tenzije koje se javljaju između želje za socijalnim kontaktom i straha od povezivanja s drugima, što se odražava i u odnosu sa terapeutom.

Mnogi autori naglašavaju prevazilaženje art terapije u propitivanju tih ambivalentnih osećaja terapijskog odnosa koji neizbežno utiču na proces terapije i pacijentov su doživljajni spektar svetla. Senzorna zadovoljstva se retko opisuju u kontekstu verbalnih psihoterapijskih iskustava klijenata, njihovi uticaji se često pominju kao centralni u art terapiji.

Takođe su opisani slučajevi gde se korišćenjem likovnih materijala ljudima pomagalo u boljem razumevanju vlastitih unutrašnjih nemira i pravovremenom prepoznavanju na primer presuicidalnih stanja.

Uticaj na zdravlje

Art terapija se koristi u lečenju, obrazovanju, ličnom rastu i razvoju, rehabilitaciji ljudi svih starosnih uzrasta. Uglavnom se susreće u psihijatrijskim i rehabilitacionim centrima za osobe koje boluju od neke fizičke ili menatlne bolesti, ali i kod osoba koje boluju od raznih bolesti, osoba koje su proživele neke traume, koje se žele bolje suočiti sa životnim izazovima ili stresovima,  kao i kod osoba koje žele bolje upoznati sebe.

Istraživanja su pokazala da art terapija:

  • smanjuje anksioznost, depresivnost, stres i posledice stresa poput različitih psihosomatskih bolesti ( glavobolja, mišićna napetost, tegobe sa probavom, problemi sa spavanjem, poremećaji u prehrani, itd. )
  • omogućuje snažniji osećaj samovrednovanja, veći osećaj zadovoljstva sobom i samopouzdanja, više samokontrole, uspostavljanje osećaja vlastite snage, moći vrednosti i zadovoljstva sobom na fizičkoj i emocionalnoj osnovi
  • pozitivni uzicaj na kognitivne funkcije; poboljšanje koncentracije, pamćenja, dovodi do dubljih uvida, fleksibilnosti mišljenja, kreativnosti, bolje percepcije, razvijanja različitih načina sagledavanja stvari i rešavanje problema.
  • aktivira levu i desnu hemisferu mozga i olakšava verbalizaciju nakon većih trauma
  • osećaj boljitka i lakšeg nošenja sa bolom i bolestima kod onkoloških pacijenata, kvalitetniji život, reintegracija života i sporije napredovanje demencije, alchajmera i sličnih bolesti
  • suočavanje sa traumama i gubitkom kada reči nisu dovoljne ili moguće, omogućava vraćanje osećaja kontrole u sopstvenim rukama, itd

Način rada – Pristup art terapiji

Slike koje su nastale tokom art terapije su poverljive kao i celokupni proces, samim tim se ne smeju izlagati, publicirati niti pokazivati bez klijentovog dopuštanja, one su deo pacijentovog unutrašnjeg sveta i pristupa im se sa poštovanjem i bez osuđivanja. Slika se posmatra ne samo kao gotov produkt već kao i deo procesa u terapiji i terapeut pomaže klijentu da dođe do svojih značenja.

U slikama se ne ide za nekim univerzalnim značenjima simbola ili boja. Uglavnom crna boja predtsavlja i prenosi tugu i depresiju, dok nekim osobama crna boja označava sigurnost ili lepotu ( iako bi to mogao da bude mač sa dve oštrice ). Dalje se tumači crna boja u smislu viđanja kakva je, šta predstavlja i kompletnost njenog značenja – teška, prozračna, jednolična, nijansiranja, koliki deo papira zauzima, čime je nacrtana, da li je od prašnjavog uglja ili glatkog akrila, itd.

D. Maclagan smatra da se slici može pristupiti sa desktiptivnog, elaboracijskog i interpretacijskog aspekta. Iz deskriptivnog ugla se navode karakteristike slike, ono što vidimo. Sa elaboracijskog se proširiruje ono što “vidimo”, oživljavamo unutrašnjost slike i stvaramo asocijacije, odnosno refokusiramo pristup slici. Na interpretacijskoj lestvici se uspostavlja veza između slike i individualnog ili kolektivnog simbolizma. On objašnjava da sliku treba doditnuti drugim slikama koje rezonuju s njom, a ne direktno je objasniti ili prevesti.[3]

Bitni faktori u art terapiji su strpljenje, tempiranje i ostajanje na nivou vizuelnog i metaforičkog istraživanja. Nekada je sam proces likovnog izražavanja i istraživanja dovoljan za taj trenutak u terapijskom procesu i bilo bi prevremeno istraživati verbalni sadržaj.

Načini grupnog rada

Načini grupnog rada razlikuju se prema kritetijumima:

  • populaciji klijenata
  • ciljevima
  • teorijskom pristupu
  • metodama rada
  • dužini trajanja

Grupe mogu biti otvorene, zatvorene ili poluotvorene. Stepen direktivnosti zavisi od populacije, specifičnim potrebama i ciljevima, samim tim i fazi terapijskog procesa.

Akcenat se stavlja na likovni proces, dok je verbalna analiza minimalna, bez grupne diskusije i s minimalnim razvojem grupne dinamike. Takve grupe mogu biti i uvod u strukturalniji način rada, u koji se klijent može uključiti kada se poveća sposobnost za refleksiju i grupnu interakciju.

Individualni pristup unutar grupe je rad s refleksijom na slike i osobne procese, bez uključivanja grupe dinamike. Proces može biti usmeren na likovno istraživanje, likovne materijale, analizu emocija, faze nastanka dela, itd. Ograničenog su trajanja i strukturirane na uvod, odabran je izbor teme, vreme za crtanje i vreme za razgovor u grupi, i uglavnom su tematski baziranje ( na primer zavisnici ).

U grupno-interaktivnom pristupu fokus je na individualnim procesima ( slike, likovni proces i osobna refleksija ) i na grupnoj dinamici, može uključivati i analizu transfera. U takvim grupama ima previše materijala za rad, tako da se art terapeut mora odlučivati da li raditi sa slikama i individualnim procesima, ili se fokusirati na grupni rad.

U analitičkoj art terapiji naglasak je na analizi transfera i kontratransfera između klijenta i terapeuta, te prema slici. Nema određene teme za rad, slike i likovni proces u takvim grupama daju dodatnu dimenziju. Na primer, rezonacija tema koje se javljaju u slikama, a koje su vezane za celokupnu grupnu dinamiku. Slika se tako može posmatrati i kao izraz osobnih procesa i kao izraz grupnih procesa, tako da moze biti izvrsno sredstvo za poticanje refleksije na te procese.

Mc Neilly smatra da zadavanje teme može ograničiti mogućnosti koje bi grupa mogla dostići time što terapeut kontroliše dubinu procesa i nema istraživanja međusobnih odnosa članova, ali tematski rad može biti od koristi kod populacije kod kojih se traži veća struktura i obuhvatanje ( deca sa problemima u ponašanju i ADHD-om, osoba sa problemima u razvoju i osoba sa težim psihijatrijskim poremećajima, itd. ), jer neusmerenost može podstaknuti nesigurnost i intenzivnije intrapsihičke procese.[4]

Ako se grupi zadaju određene teme, one moraju odgovarati svakom članu i njegovom individualnom procesu. Najbolje teme su one koje ne dolaze od terapeuta već nastanu spontanim grupnim prilagođavanjem.

Kod nedirektivnog pristupa teme se spontano javljaju kroz vreme, suptilnije su, mogu biti snažnije i dinamičnije, samim tim se javlja rezonacija među članovima. Ovakav pristup radu prati individualni proces i ritam. Teme se spontanom likovnom procesu često javljaju ciklično, ponavljajući se u različitim kontekstima u traženju rešenja. Takav način rada daje prostor nesvesnim temema, te omogućava razvoj mašte, kreativnosti i igre. Način rada nije direktno usmeren temom i materijali mogu biti fokus i polazište likovnog istraživanja, pa je razvoj transfera i kontratransfera omogućen.

Zaključak

Kroz kreativnost i projektivne tehnike, osoba dolazi do skrivenih misli i osećanja. Vrste art terapije su: slikanje, crtanje, igre, pokreti, modelovanje, itd. Ne zahteva nikakvo predznanje i umeće, ne zahteva slikarski talenat da bi se pohađala ovakva vrsta terapije, jer svaka osoba ima kreativne crte koje na terapiji iskazuje. Oslobađanjem energije, oslobađa se i stres, a podstiče se optimizam, socijalnost, samopoštovanje i smatra se da je pozitivno razmišljanje jedan od osnovnih pokazatelja uspeha. Art terapija predstavlja terapijsku upotrebu umetnosti i to u okviru profesionalnih odnosa, kod ljudi koji su imali iskustva sa nekom bolešću, traumom, ljudi koji žele da utiču na lični razvoj. Može se primenjivati kod dece, adolescenata, odraslih i starih. Primenjuje se u terapiji depresije, anksioznosti i drugih mentalnih i emocionalnih problema i poremećaja, zatim kod raznih oblika zavisnosti, porodičnih problema u vezi sa invaliditetom ili nekom bolešću, kod različitih trauma, fizičkih, kognitivnih i neuroloških problema. Art terapija omogućava da svakoj osobi da se lakše izrazi i iskaže svoja osećanja. Između ostalog, primenjuje se kod maloletnih delikvenata, kod dece sa motoričkim poremećajima, kod zlostavljane dece, dece čiji su roditelji razvedeni, itd. Često je lakše, a i brže izraziti emocije kroz umetnost – crtanje, slikanje, vajanje, fotografija, itd ili kombinacija likovnih tehnika. Umesto reči koriste se olovke, ugljen, tuš, drvene bojice, vodene boje, tempere, krede, glina, gips, kolaž, makaze, lepak, itd. da se unutrašnje stanje osobe izrazi jezikom umetnosti. Izbor teme i tehnike može biti slobodan ili ga zadaje terapeut. Promene u ponašanju kao terapijski rezultat mogu biti prema i sebi i prema drugima. Kroz umetnički proces uče se promene i uviđaju drugačiji načini reagovanja i ponašanja. Mogućnost da se, kroz umetničko izražavanje i njegovu kasniju analizu pod vodstvom art terapeuta, emocije osveste na neverbalnom nivou i posle pretoče u reči deprinosi povećanju uvida i razumevanja i ima veliki terapijski potencijal.

Literatura


[1] A. I. Kopytin Osnovi art terapije. Sankt Peterburg, 1999.

[2] Scheweizer, Celine i saradnici. Umetnička terapija sa decom sa poremećajima spektra autizma. Umetnost u psihoterapiji strana 577-593, Novembar, 2014.

[3] Maclagan D. Re-imagining art therapy. Int J Art Therapy str 10:23-30, 2005.

[4] Mc Neilly The Arts in Psyhotherapy strana 10: 211-19, 1983.


0 Comments

Leave a Reply

Avatar placeholder

Your email address will not be published. Required fields are marked *


Notice: Undefined index: divi-builder-style in /home/contentp/okupacionaterapija.rs/okupacionaterapija/wp-content/themes/hestia/inc/core/class-hestia-public.php on line 753

Notice: Trying to get property 'src' of non-object in /home/contentp/okupacionaterapija.rs/okupacionaterapija/wp-content/themes/hestia/inc/core/class-hestia-public.php on line 753